Titova Jugoslavija – što je istina o mitu „da je prije bilo bolje nego danas“?

Jedna od laži, ali i proračunatih taktika brojnih domaćih postkomunista, jugonostalgičara, titofila i sličnih je uvjeravanje samih sebe i ljudi oko sebe “kako je prije bilo bolje”, misleći pritom na razdoblje komunističke diktature u SFR Jugoslaviji.

Bez obzira na činjenice kako se zaista živjelo “prije za vrijeme Tita”, bez obzira što je taj sustav bio neefikasan i neodrživ, te što posljedice tog sustava osjećamo i danas (velikim dijelom i našom krivicom zbog nelustracije i neefikasnog pravosuđa), taj mit dosadniji od komarca, a lažniji od Minhausenovih priča i dalje se može čuti po tramvajima, kafićima, roštiljima, druženjima, kavicama. Doduše, uglavnom od vremešnijih ljudi ili zaluđenih pojedinca ideologijom marksizma koji nisu imali prilike uživati blagodat istog.

Ovdje će ćemo navesti samo neke od činjenica iz tekstova na koje smo naišli istraživajući brojke tog fenomena „boljeg života u Jugoslaviji“,  a koje razotkrivaju te pokušaje manipulacije.


Prvo što valja istaknuti jest pokušaj da se uvede blagostanje i komunistički „raj na zemlji“ u Jugoslaviji jest velika iluzija, te činjenica da je to učinjeno na račun budućih generacija koje su platile račune goleme neefikasne privrede, oduzimanja zemljišta i privatne imovine, intervencionističke i dogovorne politike najčešće sa režimima sličnih diktatura kao što je SSSR i njegovi sateliti, afričke diktature, azijske zemlje i općenito sve zemlje koje nisu pripadale slobodnom svijetu, piše prof. Predrag Rajšić a sveučilišta Guelph u Ontariju, Kanada.

Tako je već 1980-ih došlo do potpunog sloma jugoslavenske privrede i financijskog bankrota zbog nemogućnosti vraćanja vanjskog duga koji se generirao za Titovog života. Dolazi do danas nezamislivih društvenih pojava: isključuje se struja kućanstvima, zabranjuje vožnja automobilima zbog nedostatka benzina, na policama nema šećera, ženskih uložaka, ulja, kave, crnog jeftinijeg kruha, wc papira i svega drugoga, a pred dućanima se formiraju dugački redovi u kojima djeca i starci strpljivo čekaju satima da bi roba došla u dućane. Slike koje podsjećaju na ratno stanje i točkice za kruh.

Strojevi za tiskanje novca su bili užareni od 24-satnog rada, jer se tiskaju novčanice koje već sutradan gube na vrijednosti zbog galopirajuće inflacije, a trgovački i drugi mešetari se na tome bogate. Novčanice sa devet ili deset nula postaju svakodnevna stvarnost s kojom ljudi žive, ali diktatorski režimi nikada ne priznaju bankrot i financijski slom zbog pacificiranja ljudi i održavanja tupe uravnilovke u društvu, te kontrole oživotvorenog raja na zemlji koji se raspada naočigled svih.

Jugoslavija je već nakon Titove smrti doživjela definitivni krah i privredni slom

Tako je već prijeratna generacija početkom 1980-ih doživjela financijski krah i praktični bankrot države koju su zvali socijalističkim rajem. To se dogodilo odmah nakon smrti Josipa Broza Tita koji je još za života nagomilao u svega 15-20 godina tu golemu količinu dugova koji se nisu mogli vraćati. Naime, sav  dug se generirao od 1960-ih nadalje, jer se do tada Jugoslavija nije zaduživala, a ljudi su živjeli u pravom siromaštvu i na rubu gladi. Da nije bilo pomoći Zapada i SAD-a djeca i ljudi bi doslovno umirali od gladi. Posljedica je to i oduzimanja zemlje hrvatskim seljacima i kolektivizacije po uzoru na SSSR jer je Jugoslavija bila treća zemlja na svijetu koja je oduzela zemlju ljudima nakon spomenutog SSSR-a i Mongolije. Tisuće su bježale tajno na Zapad po cijenu života jer su granice bile zatvorene i nije se moglo izaći iz velike države-logora, a strah je zbog masovnih počinjenih zločina Titovih partizana bio toliko velik da se nitko nije usudio ništa javno izreći ili prigovoriti.

Jugoslavija je 1991. godinu dočekala sa oko 20 milijardi dolara duga. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio ukupna potraživanja za 1.8 milijardi jer zemlja jednostavno nije imala sredstava za vraćanje ni kamata, a kamoli glavnice. Po trendu zaduživanja dug je od 1961-1980. godine, za vrijeme Titova života, rastao po stopi od 17,6% godišnje! Da se taj trend zaduživanja nastavio i da je Jugoslavija nije propala, danas bi taj dug, dobro protrljajte oči prije nego pročitate, iznosio nevjerojatnih 6 tisuća milijardi dolara!

gov

Ovo nam isto tako jasno govori da je rast duga koji se bilježio između 1961. i 1980. bio jednostavno neodrživ.

Ovo, naravno, ne znači da je trenutna zaduženost Hrvatske ( i bivših jugoslavenskih republika) povoljna i da su ekonomske politike tih država u dobrom stanju. To samo znači da je nerealno bilo nadati se da jugoslavenski dug može ostati na nivou od 20 milijardi dolara bez ozbiljnih strukturnih promjena i smanjenja potrošnje.

Mit o tome da su „svi imali posao“ – laž ili istina?

Veliki mit o punoj zaposlenosti u Titovoj Jugoslaviji je ujedno i velika laž. Nakon što je Tito, nakon 20 godina države-logora,  otvorio sredinom 1960-ih granice, stotine tisuća ljudi, pa čak i preko milijun ljudi odmah je pobjeglo na Zapad tražeći posao što je značajno smanjilo nezaposlenost. Ipak, ta nezaposlenost u Jugoslaviji je uvijek iznosila 9-13%, dok je 1980-ih narasla na 15-16%. Ali o tome se moralo šutjeti jer svaka priča ili prigovor je bio put za Goli otok.

No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!

Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988. iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi „Politička ekonomija Jugoslavije od 1945-1990“, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

Ali i tu se krije velika prevara, jer autorica dokazuje da je pored 268.000 nezaposlenih 1968. godine ( već je milijun radno sposobnih građana iz Jugoslavije otišlo na Zapad! ), bilo i 135.000 ljudi koji su tražili posao, ali nisu bili na registrirani na Zavodu za nezaposlene. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seljaka vodila pod zaposlene!


Sljedeći problem su bila izmišljena radna mjesta da bi se postigla veća zaposlenost, Socijalistička industrija je izmišljala radna mjesta da bi „svi bili zaposleni“. To je bilo u svim segmentima privrede, tako da su komunistički mastodonti zapošljavali tisuće ljudi koji su imali manju efikasnost rada nego što imaju slične tvornice danas. Dok se u privredi situacija danas promijenila i djeluje efikasnije i racionalnije, sličan obrazac ponašanja imamo i danas u birokraciji i državnom sektoru u općinama, agencijama, ministarstvima, zavodima, udrugama koji se može nazvati – socijalističko uhljebljivanje.

Stvari u Jugoslaviji su nepojmljive današnjim mladima – zašto?

Današnjem mladom svijetu su nepojmljive stvari koje su se događale u Jugoslaviji, pa čak i „zlatnih 80-ih“ kojih se neki sjećaju s nostalgijom.

O slobodi govora ne moramo mnogo govoriti jer se zna da je vladao zakon šutnje kroz cijeli period Jugoslavije, a najviše što si mogao je ispričati neki vic na račun Mike Špiljka i Milke Planinc, i to tek nakon Titove smrti. Za diktatorova života nije se smjela dati nikakva primjedba na njegov račun, niti na račun diktature  na čijem je čelu bio. Obrazac optužbi je bio uvijek isti i jedanko grozan – hrvatski nacionalizam, ustaštvo, fašizam, neprijatelski elementi  i slično. Jezik lažnih optužbi koji se olako rabi i danas, samo je tada značio gubitak svega i put na Goli otok ili Staru Gradišku. Orwellovski režim je sve nadzirao vrlo pažljivo, a prokazivanje i doušništvo je bilo visoko cijenjeno kao moralna kvaliteta pravog „proletera“ i „druga“. Prava moralnosti nije bila na cijeni sustava, a zadržana je kod pojedinaca i obitelji koji se nisu dali slomiti perverzijama doušničkog sustava.

No dobro, to je znano i ponavljano mnogo puta. Ono što se treba istaknuti je da su mladi po traperice, jakne, tenisice, ženske cipele, parfeme, dezodoranse, žvakače gume morali odlaziti preko granice u Trst, i to se tek moglo od sredine 70-ih. Desetljećima je Trst bio bio mitsko mjesto za mlade gdje možeš kupiti neki komad odjeće koji će na nešto sličiti.  Socijalizam je proizvodio ružnu odjeću i obuću, ružne automobile i ružne stanove, a čak i u centru Zagreba izlozi su se dekorirali automobilskim gumama, metlama, WC školjkama i kosilicama za travu. U Trstu je sve to bilo drukčije, ljepše, privlačnije i – unatoč prijetećem carinskom upitu na Sežani “Imate li što prijaviti” – mnogo jeftinije nego u Nami, Sami, Vami i sličnim “robnim kućama” u čijem je nazivu obvezatna riječ bila “magazin”.

Trst je nudio traperice i modnu obuću, fini espresso, ljubazne prodavačice, pa i auspuh ili kuplung lamelu za stojadina ili fiću, za čiju je nabavu u nas bila potrebna lutrijska sreća.

A Trst nije bio ni Rim, ni Firenca, ni Milano….samo običan Trst. Mladima jedva dočekani san da im starci daju kojih 40-50 njemačkih maraka, pa da skoče do grada koji je predstavljao Zapad.

Tako danas, ako vam tko kaže da je ovo sve „laž i propaganda“  pitajte ga sljedeće:

Čemu hiperinflacija, nestašice i šverc-komerc nevjerojatno razvijen u Jugoslaviji, ako država ima tako moćnu industriju i punu zaposlenost?

Čemu hiperinflacija, odnosno poskupljenje robe široke potrošnje, ako država navodno ima jaku industriju koja bi trebala opskrbljivati stanovništvo sa gomilom jeftinih i dostupnih materijalnih dobara?

Čemu nestašica svega i svačega, zar tu nije moćna industrija koja proizvodi gomilu toga i opskrbljuje stanovništvo?

Čemu šverc-komerc ako država ima moćnu industriju koja sve proizvodi pa nema potrebe da se šverca ništa iz Trsta, Graza ili Ancone?

Dodatak: Za kraj prikazujemo popis tvornica i kompanija koje je navodno izgradila „socijalistička Jugoslavija“, a u stvari ih je samo preuzela jer su postojale već prije dolaska komunizma i Tita na vlast. Da, tako je. Končar, INA, Pliva, Gavrilović, Podravka, Đuro Đaković, Kraš, Varteks, Karlovačka pivovara, Zagrebačka pivovara, TDR, Dukat, Franck, Jamnica, Zvijezda, Zvečevo, Maraska, Uljanik, 3. Maj, Cedevita, TVIN, Gredelj, Badel, Saponia, Zdenka, Brodosplit, Koestlin, Pik Vrbovec… sve je to stvoreno već puno prije formiranja one druge Jugoslavije od strane privatnog kapitala.




Belišće, Belišće (1884.)

Koestlin, Bjelovar (1905.)

Čakovečki mlinovi, Čakovec (1893.)

Čateks, Čakovec (1874.)

Međimurska trikotaža, Čakovec (1923.)

MTČ, Čakovec (1923.)

Vajda, Čakovec (1911.)

Belje, Darda (1911.)

Dalit, Daruvar (1905.)

Daruvarska pivovara, Daruvar (1893.)

Pamučna industrija, Duga Resa (1884.)

Dalmacija, Dugi Rat (1908.)

Đakovština, Đakovo (1921.)

DIK, Đurđenovac (1895.)

Karlovačka pivovara, Karlovac (1854.)

KIO, Karlovac (1903.)

Lola Ribar (osnovana pod imenom Tulić Mlin), Karlovac (1932.)

Cemex, Kaštela (1904.)

TOP, Kerestinec (1922.)

Podravka, Koprivnica (1934.)

Brodogradilište Kraljevica (1729.)

Mlinar, Križevci (1903.)

Cetina, Omiš (1930.)

Drava tvornica žigica, Osijek (1856.)

Kandit, Osijek (1920.)

Karolina, Osijek (1909.)

Osječka pivovara, Osijek (1856.)

Saponia, Osijek (1894.)

Tvornica šećera, Osijek (1905.)

Gavrilović, Petrinja (1690.)

IGM Ciglana, Petrinja (1920.)

Sardina, Postire (1907.)

Zvečevo, Požega (1921.)

Brionka, Pula (1942.)

Brodogradilište Uljanik, Pula (1856.)

Istra cement, Pula (1925.)

Brodogradilište 3. Maj (osnovano pod imenom Kvarnersko brodogradilište), Rijeka (1892.)

Torpedo, Rijeka (1853.)

Tvornica papira, Rijeka (1821.)

Viktor Lenac, Rijeka (1896.)

Mirna, Rovinj (1877.)

Tvornica duhana Rovinj, Rovinj (1872.)

Div tvornica vijaka, Samobor (1884.)

Segestica, Sisak (1918.)

Željezara Sisak, Sisak (1938.)

Ciglana IGM, Sladojevci (1900.)

Đuro Đaković (osnovana pod imenom Prva jugoslavenska tvornica vagona, stojeva i mostova), Slavonski Brod (1921.)

Brodosplit, Split (1931.)

TAL, Šibenik (1937.)

TEF, Šibenik (1897.)

Brodotrogir, Trogir (1922.)

Metalska industrija, Varaždin (1939.)

Mundus, Varaždin (1892.)

Varteks, Varaždin (1918.)

Jadranka, Vela Luka (1892.)

Zdenka, Veliki Zdenci (1897.)

Dilj, Vinkovci (1922.)

OPECO, Virovitica (1896.)

TVIN, Virovitica (1913.)

Pik, Vrbovec (1938.)

Borovo, Vukovar (1931.)

Maraska, Zadar (1768.)

Badel, Zagreb (1862.)

Cedevita, Zagreb (1929.)

Chromos, Zagreb (1920.)

Croatia osiguranje, Zagreb (1884.)

DTR, Zagreb (1914.)

Dukat, Zagreb (1912.)

Elka, Zagreb (1927.)

Franck, Zagreb (1892.)

Gradske pekare Klara, Zagreb (1909.)

Gredelj, Zagreb (1894.)

INA, Zagreb (1882.) *

Jadran, Zagreb (1930.)

Jamnica, Zagreb (1828.)

Katran, Zagreb (1890.)

Končar, Zagreb (1921.)

Kraš (osnovan pod nazivom Union), Zagreb (1911.)

Lipa Mill, Zagreb (1907.)

Medika, Zagreb (1922.)

Pastor, Zagreb (1930.)

Pliva, Zagreb (1921.)

Prvomajska, Zagreb (1936.)

TEŽ, Zagreb (1929.)

TOZ-Penkala, Zagreb (1937.)

Tvornica duhana, Zagreb (1817.)

Zagrebačka banka, Zagreb (1914.)

Zagrebačka pivovara, Zagreb (1892.)

Zvijezda ulje, Zagreb (1916.)

Karbon, Zaprešić (1932.)

itd…

OVO MALO DUŠE: ‘ Nekoga, ‘ko će i da mu ne kažeš ništa sve sam razumjeti?’ (VIDEO)

“Ovo malo duše” je filmska priča o sazrijevanju dječaka u zabačenom selu u Bosni poslije Drugog svjetskog rata. Obični događaji, i smiješni i tužni, prepuni su nostalgije za nečim toliko bliskim, a toliko nedostižnim.


Ovo je samo jedna od scena koja će vas navesti da stanete, razmislite, zapitate se o smislu života…

– Misliš imam li nekoga kome možeš reći sve sto ti lezi na dusi, a da ti ne kaže da si poludio? Nekoga, tko će i da mu ne kažeš ništa sve sam razumjeti?
– Takvog, je l’ imaš?
– Otkud mi bolan?

SJEĆANJE na Batu Stojkovića: Znao je da ostavi kamaru para u kafani

Bata je od 1994. godine svaki svoj rođendan proslavljao u Vrnjačkoj Banji sa svojim prijateljima, u “Cicinom sokačetu”, koji u vrijeme manifestacije „Dani Bate Stojkovića“ mijenja ime u “Batina kafana”.


– Voleo je najviše roze sa puno leda. Dešavalo se da u šanku ostavi kamaru para, za svaki slučaj, ako se zaboravi ili društvo nema da plati. Voleo je da zaviri u kuhinju i mnogo je voleo Banju. I posle toliko godina od njegovog odlaska mi Vrnjčani koji smo ga poznavali još ga neizmerno volimo – priča Stana – Cica Simić, vlasnica restorana „Cicino sokače“, mjesta gdje se mogu probati Batina jela koja mu je ona isključivo pripremala.

U kafani su se za stolom ove godine našli Mira Banjac i Caci Mihailović kao stalna postava, ali i Svetlana Bojković sa suprugom Slavkom Kruljevićem.

– Bata je bio glumac koji je na snimanjima govorio isključivo onoliko koliko je bilo potrebno. Ni reči više ili manje. Slika kada Bata pada na sceni, poslednjoj na kojoj smo igrali, nikada mi nije izašla iz glave. Zato nisam mogla ni u bolnici da ga obilazim jer nisam želela da ga vidim takvog. Želela sam da uvek u sećanju imam onog mog Danila – ispričala je Mira Banjac.

Interesantno je reći da je u hotelu “Zvezda” svake godine do Batine smrti soba 108 od 13. avgusta uvek bila slobodna za glumca i njegovu suprugu Olgu. Soba u kojoj je poznati glumac odsijedao je restilizovana i opremljena nekadašnjim namještajem koji su donirali njegovi prijatelji iz Vrnjačke Banje.

Amfiteatar u Vrnjačkoj Banji, koji je svake godine centralno mjesto učesnicima Festivala filmskog scenarija, od 2010. godine nosi naziv po jednom od najznačajnijih ličnosti srpskog glumišta Danilu – Bati Stojkoviću,prenosi Blic.


U znak sjećanja na Batu Stojkovića, u Vrnjačkom parku je posađeno i “Batino stablo”. Ove godine je druženje obilježila Mira Banjac, kojoj su proradile emocije prilikom sjećanja na Batu Stojkovića. Naime, Mira je po prvi put recitovala pjesmu “Višnja”, koju je ona napisala i koju je završila u suzama.

– Prvi put sam nekom recitovala ovu pesmu. Stabla koja su posađena u ovom parku, koja podsećaju ne samo na Batu, već i na ostale moje prijatelje glumce koji više nisu među nama, podstakla su me da recitujem „Višnju”. Pesma je nastala nakon čina jednog čoveka koji je svake subote stajao na pijaci sa otvorenim šeširom kako bi sakupio nešto novca da preživi. Pomagala sam mu uvek, a onda me jedne subote sačekao sa buketom cveća koji mi je poklonio – ispričala je kroz suze Mira Banjac, koja ove godine puni 88 godina.

ZNATE LI: Zbog čega se ljudi na starim fotografijama ne smiju?

Jedno od čestih pitanja koje ljudi postavljaju na Googleu je: Zašto se ljudi na starim fotografijama na smiju?

Zbilja, kad pogledate fotke iz davnih dana, često ćete vidjeti da su ljudi na fotografijama zauvijek ostali ozbiljni.


Ljudi u prošlosti nisu nužno bili depresivniji, tužniji ili mračniji od nas. Nisu okolo hodali i deprimirali sve oko sebe, iako su u tim vremenima itekako imali razloga za to.

Njihove ozbiljne fotografije zapravo govore nešto drugo, a to je da su imali drukčiji odnos prema vlastitim fotografijama.

Kada su se ljudi nekad fotografirali za njih je to bio važan trenutak. Fotografiranje je bilo jako rijetko i nije ga mogao svatko priuštiti. Ljudi se nisu slikali svaki dan, a neki su to napravili samo jedan put u životu.

Poziranje za kameru izgledalo je kao da poziraju za slikara, jer je otprilike toliko dugo to trajalo.

No, prave slikare koji bi crtali portrete mogli su si priuštiti samo najbogatiji, a fotografije i oni malo siromašniji. Upravo zato su ljudi dosta ozbiljno shvaćali taj veličanstveni trenutak koji si možda više nikada neće moći priuštiti.

Danas, kada svatko od nas dnevno napravi na desetke fotografija i selfieja teško je shvatiti koliko je intimno značenje svaka fotografija nekad imala za one koji su se fotografirali.

Fotografije su danas znak nekakve društvenosti, na fotografijama predstavljamo sebe kao sretne ljude. Smijemo se na bezbroj selfieja, koji su u odnosu na stare portrete zapravo samo trenutna sreća.

GLUMICA IZ ‘BOLJEG ŽIVOTA’ TOKOM SNIMANJA SERIJE KRILA VELIKU TAJNU!

Krajem osamdesetih u toku snimanja popularne serije ljubavni život Svetlane Bojković je bio buran. Dok je još formalno bila u braku sa prvim mužem Milošem Žutićem, upoznala je i zavoljela drugog muža Ljubomira Mucija Draškića.

Njen život obilježile su tri velike ljubavi od kojih je odustaja kada je nestajalo magije, a upuštala se uprkos svim društvenim normama.

Prvog supruga Miloša Žutića upoznala je dok ju je spremao za Akademiju.


– Pri kretanju u tom smjeru sve mi se događalo brže nego što je to uobičajeno. Dvije godine posle upisa na Akademiju bila sam, još kao student, po odluci Bojana Stupice, primljena za stalnog člana ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta! I te 1968. godine igrala sam u sedam premijera(!), a imala sam i osmu, ličnu: udala sam se za glumca Miloša Žutića. Potom sam, 1970, diplomirala, a vrlo brzo, krajem 1972, donela sam na svijet Katarinu, moju Kaju – rekla je ranije za “Politiku” Svetlana i objasnila da je imala problem sa trudnoćama.

-Jako sam željela da rodim, a imala sam, prije toga, probleme sa trudnoćama. Zato sam ovu trudnoću prihvatila kao dar od Boga. Bila sam vrlo srećna. Tokom ove trudnoće imala sam samo pozitivne misli. A porođaj sam doživela kao kosmički doživljaj. Jer, ne postoji ništa na ovom svijetu što može da se poredi sa trenom kad sam čula prvi plač moje Kaje…- rekla je ona.

Međutim, poslije nekoliko godina zajedničkog života sa Milošem Žutićem, Svetlana je odlučila da stavi tačku i to u vrijeme kada je snimala najpopularniju seriju “Bolji život” sa Draganom Bjelogrlićem, Lidijom Vukićević, Borisom Komnenićem i Markom Nikolićem.

Slikovni rezultat za svetlana bojkovići
Ona je upoznala drugog muškarca u kojeg se zaljubila, a zatim je započela i vezu sa njim dok je još bila u braku sa Milošem Žutićem. O tome se tada malo govorilo, ali bilo je razumjevanja sa svih strana.

– Udala sam se kad sam imala dvadeset jednu godinu, a Miloš osam više. Bili smo nedozreli za brak. I došlo je do erozije naše zajednice, ali ne i našeg ljudskog odnosa. Taj naš ljudski odnos nije izostao do kraja njegovog života, do 1993, do njegove pedeset četvrte godine, uprkos činjenici da smo oboje bili u novim brakovima. Ja sa rediteljem Ljubomirom Mucijem Draškićem, a on sa glumicom Ognjankom Ognjanović sa kojom je dobio sina Đorđa.. A i nas dvije smo bile i ostale jako bliske. Miloša je savladala najteža bolest– rekla je ona.

Da ljubav ne zna za granice, potvrdila je i sama Bojkovićeva.


– Moji brakovi su se preklopili osamdesetih godina. U zajednicu sa Mucijem ušla sam pre razvoda od Miloša. Moja i Mucijeva ljubav bila je jača od svih pravnih normi, a zvanično smo se vjenčali tek 1990. godine. Jer, i on je, iz svog prvog braka, izašao na isti način kao ja iz svog – rekla je ranije za “Politku”.

U životu je koračala uvijek uzdignute glave, pa čak i kada joj je bilo najteže. Nikada nije posustajala, a priznala je da je prolazila kroz depresije.

– Što sam starija više ništa ne može toliko da utiče na mene da izgubim prisebnost, ili da me u nekoj velikoj mjeri povredi, ali postoji jedna druga stvar, a to je depresivnost, protiv koje čovjek mora i treba da se bori. Neke stvari i dalje mogu da me povuku u depresiju i tu onda opet moram da iznalazim svoje mehanizme kako bi se odbranila i spasila. I uspjevam, prije svega zato jer sam svesna kada se desi takva situacija- rekla je za “Hello” Svetlana Bojković koja se poslije nekoliko godina vratila u Beograd i tu ostala.

Glumica Milena Dapčević, preminula je juče! Ovo su njene filmske uloge, koje ne treba propustiti!

Večna slava!

---

Udruženje dramskih umetnika Srbije obavestilo je javnost da je juče u Beogradu u 88. godini preminula glumica Milena Dapčević.

Rođena u Despotovu 1930, Milena je diplomirala na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, i ubrzo nakon diplomiranja snimila film koji će obeležiti njenu karijeru – “Anikina vremena”, u režiji Vladimira Pogačića (1954).

Ostvarila je uloge u filmovima i TV serijama: “Bakonja fra Brne”, “Nevjera”, “Gospođa ministarka”, “Dnevnik Ane Frank”, “Koštana”, “Sve će to narod pozlatiti”, “Bitka na Neretvi”, “Pop Ćira i pop Spira” … Najmlađa generacija gledalaca pamtiće je po ulozi Doktorke u filmu “Boško Buha”…
Milena Dapčević biće sahranjena u najužem krugu porodice.đ

Milena je otišla, ali je iza sebe ostavila pregršt divnih uloga koje je odigrala i filmove koji će zauvek krasiti našu kinematografiju. Ovo su naše preporuke filmova u kojima je glumila Milenom Dapčević, koje ne treba da propustite.

“Gospođa Ministarka”

“Anikina vremena”, film snimnjen po romanu Ive Andrića.

“Nevjera”

“Boško Buha”

TUGA NE JENJAVA: 40 dana od smrti Milene Dravić, a svi su zajecali kad su videli šta je donela Seka Sablić

Simbolično…
Velika srpska glumica Milena Dravić preminula je  u 79. godini. Na četrdesetodnevni pomen došao je brat Rade, kao i mnogi prijatelji i kolege, između ostalih i Jelena Đokić, Branka Petrić, Petar Benčina, Voja Brajović.


Kuma Seka Sablić, donela je korpu žutog cveća, koje simbolizuje večno prijateljstvo i spustila na Milenin grob.

Jedna od najvećih srpskih i jugoslovenskih glumica Milena Dravić sahranjena je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. U prisustvu porodice, prijatelja, kolega i poštovalaca, legendarna glumica sahranjena je kraj svog supruga glumca Dragana Nikolića.

Milena se nalazila u Kliničko-bolničkom centru Bežanijska kosa na lečenju, lekari su sve pokušali ali nije bilo spasa. Pre dve i po godine ostala je bez supruga Dragana Nikolića i od tada se borila sa bolešću. Ovog leta je boravila u Puli i na Paliću gde je promovisana monografija o njoj. Jedna je od najvećih glumica koje su Srbija i Jugoslavija imali.


Komemoracija za Milenu Dravić
Komemoracija za Milenu Dravić
Foto: Srbija Danas
Milena Dravić rođena je 5. oktobra 1940. u Beogradu. Filmska, pozorišna i televizijska glumica, slovi za najveću divu na prostoru bivše Jugoslavije.

Odigrala je dvadeset pozorišnih uloga u predstavama raznih pozorišnih produkcija od kojih su mnoge višestruko nagrađivane a neke igrane i po više od petnaest godina, i po IMDb-u 159 filmskih iI TV rola.

Četiri i po decenije bila je u braku sa glumcem Draganom Nikolićem (1971 – 2016), od 1967. do 1969. sa rediteljem Vojislavom Kokanom Rakonjcem (1935-1969) I 1960/61 u kratkotrajnoj bračnoj zajednici sa rediteljem Mladomirom Purišom Đorđevićem.

Milena Dravić
Milena Dravić
Foto: Profimedia
Na ovim prostorima jedini je dobitnik glumačke nagrade na prestižnom Kanskom festivalu, koja joj je pripala za ulogu u filmu “Poseban Tretman” Gorana Paskaljevića po scenariju Duška Kovačevića.

Dobitnik je niza najprestižnijih nagrada među kojima su “Zlatna ruža” na Festivalu u Veneciji, “Zlatna Haridba” na festival u Taormini , “Zlatni laćeno” u Avelinu, više Zlatnih I Srebrnih Arena na Pulskom festival, “Dobričin prsten”, “Pavle Vuisić”, “Statueta Joakim Vujić”, “Zlatni pečat” Jugoslovenske kinoteke, “Beogradski pobednik” i druge.

Među nagradama koje dodeljuju mediji izdvaja se priznanje “Večernjih Novosti” – “Glumica veka” (uz Miru Stupicu).

IAKO JEDVA GOVORI, ONA SE NE PREDAJE – NAJRADIJE BI UMRLA, NOVI EMOTIVNI STATUS RASPLAKAO CIJELU REGIJU

ARINA TUCAKOVIĆ JE JAKOK HRABRA, ONA SE JOŠ UVIJEK SNAŽNO BORI SA OVOM OPAKOM BOLEŠĆU. KAKO SE TVRDI, SVE JE TO ZBOG SINA, JER DA NEMA NJEGA, ONA BI SE DAVNO PREDALA.

Rekla je da se osjeća iz dana u dan sve lošije i lošije, ona se uputila na operaciju u Njemačku prije nekih mjesec dana jer se tamo može liječiti autoimunim operacijama. Jako loše i iscrpljeno se osjeća već danima. JEdva govori, fizički je slaba.
Ja bih najradije umrla, ali zbog svog sina živim. Godinama se osjećam mučno, tako i živim.

I uprkos sve što se dešava, svi joj se dive. Samo ona zna kroz kakav je bolan period morala da prolazi unazad devet godina. Onaj koji joj daje svu snagu je njen sin, ona je tu zbog njega u životu. Svi znamo da će uspjeti da pobijedi u bici, da će još dugo, dugo vremena da živi uz svog sina. Za nju se svi mole i nadaju se da će se oporaviti.

Ceca Ražnatović je posebnu brigu za nju izrazila, koja je samo radi nje i otišla u Njemačku, usput da se pomoli za njeno zdravlje. JEdna jako hrabra žena koja ima veliku podršku iza sebe, upravo podrška koju dobija je razlog za život, svi čekaju da se ona vrati zdrava.
Marina Tucaković je jedna od naših najpoznatijih autorica na svijetu, mnogo hitova je napisala, važi za jednu od najpopularnijih estradnih ličnosti na sceni bivše Jugoslavije. Mnogo pjevača je i sama proslavila

PREMINULA U 31. GODINI: Potresna sudbina srpske glumice koja je izgubila život u borbi sa RAKOM!

Njena karijera je prerano prekinuta.

vera-1000×0
Srpska glumica Vera Dedović rođena je u Beogradu 1969. godine, a na vrhuncu karijere doživjela je tragičnu sudbinu.


Vera je devedesetih godina ostvarila nekoliko zapaženih uloga po kojima ju je zapamtila domaća publika.

Karijeru joj je obilježila debitantska filmska rola – kada joj je 1996. godine reditelj Srđan Dragojević povjerio jednu od glavnih ženskih uloga u filmu “Lepa sela lepo gore”.
Bila je nominovana je za Nagradu Pere Dobrinovića (Novi Sad) za “Čekajući Godoa” i za film “Lepa sela lepo gore” na Filmskim susretima u Nišu.

Vera je dobila izuzetno pozitivne kritike za ulogu učiteljice u ovom filmu, ali nije stigla da ostvari još veće uspjehe.

Njena karijera je prerano prekinuta kada je oboljela od raka, a njeno poslednje pojavljivanje na filmskom platnu bio je film “Senke uspomena”. Borbu sa opakom bolešću izgubila je 19. decembra 2000. godine. Kada je preminula imala je samo 31 godinu, a iza sebe je ostavila supruga Borisa i kćerku Mašu.

TAJNI ŽIVOT MARŠALA: Josip Broz Tito kupao se u Dioru, cigarete palio Zippom, britanskoj kraljici pripremao bosanske specijalitete

Maršal je, naime, u biti bio monarh, i to takav kakve ovi prostori nisu nikad imali – iako je bio vođa socijalističke revolucije, imao je puno više sličnosti s Aristotelom Onasisom ili plejbojem Porfirijem Rubirozom, nego sa Staljinom, Pol Potom ili Trockim…

Golemo skladište Titovih rekvizita na Brijunima, s više od tisuću predmeta iz svakodnevne uporabe – svjedoči o jedinstvenom razdoblju u životu balkanske političke klase koji se, sasvim sigurno, više nikad neće ponoviti.

Sve su to bili birani primjerci – od odjeće pa do alkoholnih pića, sve je bilo najbolje na svijetu ili jedinstveno…
U jednom od skladišta na Brijunima vrijeme kao da je stalo. U njemu se nalazi više od tisuću osobnih Titovih predmeta, pažljivo spremljenih i sačuvanih te uredno popisanih.


1

Express je prošle godine prvi ušao u to povijesno skladište koje vrvi stvarima s pričom. Tu su Titove naočale – koje je osamdesetih znala cijela Jugoslavija – njegovi alati, cijela radionica, četka za brijanje, četka za kupanje, njegove lule…

Sve je spremljeno u kutije. Čovjeku odmah upada u oči Diorova kolonjska voda, kao i cijeli set za brijanje Dior, te parfem marke Yves Saint Laurent, što pokazuje da je Broz volio samo kvalitetu. Dobro su očuvani i brojni Titovi “panamski” šeširi koje je volio stalno mijenjati.

2

Nezabilježeni dendizam za balkanske političare
Josip Broz tako se ponašao od mladosti. No čini se da je i u fazama prije nego što je postao državnik imao dosta stila. Ako malo bolje pogledamo, u povijesti politike na ovim prostorima takav dendizam nije zabilježen nikad, ni prije ni poslije.

Josip Broz Tito ni na jednoj od nekoliko stotina tisuća fotografija nema neurednu frizuru niti je, općenito, šlampav. O tome se jako vodilo računa.

Upitno je ima li mu para i na estradi – Goran Bregović i Zdravko Čolić bili su mu nalik, ali oni su se, s bijelim odijelima, činili više kao estradne kopije kralja estrade Broza nego kao autentični stvaraoci modnog stila. Samo je Ivo Sanader, kod nas, imao smisla za takav životni stil, nitko drugi.

Tuđmana je redizajnirao Rikard Gumzej, ali čovjek iz Trgovišta nije bio “fashion victim”, žrtva mode kao susjed mu iz Kumrovca, koji je od malih nogu sanjao o tome da će postati dendi. Tuđman je nosio predsjedničke obleke zato što je to išlo s funkcijom, Tito je nosio funkciju zato što je to išlo s njegovom samosviješću i ambicijom.

3

Prvo lijepo odijelo mladi Josip Broz kupio je od štednje još kao bravarski šegrt. Stajalo je 20 kruna, cijelu njegovu mjesečnu plaću. Ostavio ga je u sobi i otišao u bravarsku radionicu da se pozdravi s drugovima.
Kad se vratio u sobu, odijela nije bilo. Bilo je ukradeno. Bio je neopisivo razočaran. Kupio je neko polovno za četiri krune i takav se vratio u Zagorje.

Tito je bio idealan primjerak američkog self made mana, čovjeka koji sam rađa vlastitu veličinu. Početkom prošlog stoljeća Tito radi u tvornici automobila Benz u Mannheimu, u njemačkom Ruhru. U Beču, točnije u Bečkom Novome Mjestu, radi u tvornici automobila Daimler kao probni vozač Mercedesa.

Tamo je naučio njemački i češki jezik. Na svečanom primanju u Hamburgu, koje mu je gradonačelnik priredio kao šefu države šest desetljeća poslije, domaćin mu je postavio zanimljivo pitanje: “Vi ste danas najveći komunist na svijetu. Što bi se s vama zbilo da ste iz Njemačke, 20-ih godina, doista uspjeli otići u Ameriku?”.
Uvijek prvi i najbolji, uvijek je pobjeđivao

“Bio bih najveći kapitalist”, rekao je Broz zapanjivši prisutne.
Riječ “najveći” nije negirao ni u jednom ni u drugom kontekstu – čini se da ga je ona najviše zanimala. Još u austrougarskoj vojsci imao je goleme ambicije – u sportu je dogurao do pozicije drugog mačevaoca u cijeloj armiji.

Prije 2. svjetskog rata gutao je knjige iz diplomacije i čitao Klausewitza. “Prošli sam rat proveo kao kaplar, sljedeći sam odlučio biti zapovjednik”, rekao je jednom biografu. Još od mladosti silnu je pažnju poklanjao zdravlju i kondiciji.

Najviše je volio mačevanje, bio je pravi majstor. Nema sumnje da ga je tom sportu privukla elegancija i otmjenost, aristokratski profil koji s radničkom klasom nema puno veze.

“Postao sam najmlađi narednik vodnik u puku. Pobjeđivao sam na pukovskim natjecanjima u mačevanju (poslije druga nagrada na armijskom natjecanju u Budimpešti), a bio sam i dobar skijaš…”, reći će poslije.
Nakon što je 1938. preveo “Historiju SKPb, kratki kurs”, pri čemu je umalo bio optužen za trockizam (to je značilo strijeljanje), od honorara si je kupio zlatni prsten s brilijantom koji nije skidao do kraja života.

Dvije ptice su mu pjevale: ‘Marjane, Marjane…’
Među Titovim osobnim stvarima u kutijama su spremljene čak i njegove kupaće gaće, raznih nijansi i modela, kape, štapovi za hodanje – on ih je koristio nekoliko desetljeća prije nego što su ušli u modu – tabakera s posljednjom cigarom, a sačuvan je i dar koji je dobio, cigare s njegovim likom te one s likom
Churchilla,Kenedyja, Nehrua, Nasera…

Miko Tripalo, važan hrvatski političar šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kojega je Tito vidio kao svojega nasljednika, posjećivao je Broza na Brijunima.

Devedesetih se vraća u politiku, pa je imao prilike obići i Tuđmana, a poznanicima je pričao kao bi se zakleo da je jednom prilikom na Brijunima vidio Tuđmana u Titovoj košulji u kojoj je, dva desetljeća ranije, Tito razgovarao s njim.

Dobro su očuvane i umjetnine, dar umjetnika Božidara Jakca koji je Tita portretirao još u Jajcu 1943. godine.
Među povijesnom ostavštinom čuvaju se i Titovi češljevi za kosu od slonove kosti, njegov novčanik i razni ključevi, trofejni list koji pokazuje da je bio lovac te brojni darovi iz cijelog svijeta koji u skladištu imaju svoje mjesto.



“Tito je boravio na Brijunima šest mjeseci u godini te je obožavao Brijune i Vangu. Sačuvali smo njegov fotolaboratorij i radionicu metala jer je kao bravar volio i to raditi, a svi ti predmeti 90-ih su godina, uglavnom s Vange i Bijele vile, prebačeni u to skladište. Čuvamo i veliki izbor fotografija koje je osobno slikao, pa su među njima i one koje je slikao iz aviona, poput Zagreba, Pule i Brijuna u to vrijeme. Strastveno je volio životinje, pa su sačuvane i brojne fotografije njega sa životinjama iz zoološkog vrta koji je nekad bio na Brijunima. Imao je i dvije ptice, Mara i Toro, koje bi, čim bi se Tito našao u blizini, počele pjevati: Marjane, Marjane…”, rekao nam je Nikola Brščić, koordinator rezidencijalnih objekata na Brijunima kada smo posjetili ovo brijunsko skladište.

Među starim stvarima nalaze se i ploče za gramofon, a po popisu ploča Tito je volio slušati “Eru s onog svijeta” Jakova Gotovca i Mozarta. Domaćica Bijele vile, Branka Radetić, iz jedne od kutija izvukla je i njegovu omiljenu šalicu za kavu, koja je “ovjekovječena” na jednoj od fotografija, i to Tita s pudlicom.

Tito je pio kavu bez kofeina, ali samo nasamo
Od osoblja koje je već odavno u mirovini doznajemo da je Tito volio piti kavu bez kofeina, ali kad bi mu došli gosti, pio bi “pravu”. Obožavao je i filmove, a prije službenog prikazivanja filmova u pulskoj Areni imao je “ekskluzivu” gledanja tih filmova dan ranije u Bijeloj vili.

“Ugostio je u svojoj vili i neke od poznatih glumaca kao što Yul Brynner, Sophia Loren, Richard Burton i drugi. Neke od sačuvanih fotografija govore o tome da je u Bijeloj vili volio dobro pojesti i družiti se s gostima, što pokazuje i ona s Pepicom Kardelj i drugim gostima, kao i ona s kolinja koje se događalo na Brijunima”, kaže Brščić.

Umirovljena djelatnica s Brijuna kaže kako je bio strastveni pušač koji je tijekom dana, i to baš u salonu Bijele vile, volio popušiti jednu “kubansku”, a u vili je imao i brijača kojemu je odlazio na brijanje.
“Tito je volio svoje osoblje i rado je s njima razgovarao kad je bio na Brijunima. Jednom prilikom je jednoj domaćici koja je ostala podulje na bolovanju poslao tadašnjih milijun i pol dinara preko kolegica. Kad se vratila na posao, osobno joj je prišao i pitao je li dobila te novce od njega. Ona je isprva ostala u šoku jer je mislila da je novce netko ‘protokolarno’ poslao, a ne osobno maršal”, rekli su na Brijunima.

Prijatelji iz Uljanika darovali su mu brod
Među čuvanim stvarima nalaze se i darovi, poput velike makete broda koji je Tito dobio na poklon iz brodogradilišta Uljanik, te makete vlaka, dar Fabrike željeznih vozila iz Sarajeva.

Tito je tijekom predsjedničke karijere putovao u 169 državničkih posjeta u 73 zemlje i uvijek se vraćao s darovima koji su uglavnom ostavljani u skladištu, a rijetke među njima je osobno koristio.
Većina predmeta iz brijunske zbirke spada u tu vrstu jer su Brijuni de facto bili Titov dom. Na Brijunima su sačuvani i brojni Jovankini osobni predmeti poput mrežice za kosu, a Tito je, osim brojnih umjetnina, na dar najviše dobivao – lule.

Na Brijunima kažu da bi najbolje bilo kad bi se ti osobni predmeti izložili u muzeju, i to baš na tom otočju, tako da ih i javnost može vidjeti. Joža Oseli, Titov “batler”, ispričao je svojedobno mnoštvo indiskrecija o Titovim i Jovankinim danima na Brijunima.



Kraljica Elizabeta jela je sarmice s janjetinom
“Na Brijunima smo britanskoj kraljici Elizabeti II. pripremili bosanski specijalitet, sarmice u vinovoj lozi s janjetinom. Elizabeth Taylor je voljela bifteke, a Richard Burton meso na žaru i Jack Daniels”, rekao je Oseli, kojemu je Tito bio doživotni uzor.

“On je uvijek bio optimističan. Ispričat ću vam anegdotu oko jutarnje kave. Dogovoreno je bilo da će Tito dočekati Novu godinu na Brdu. Donijeli su košare mandarina s Brijuna koje su bile namijenjene da se podijele u škole i vrtiće. Ja ujutro taman počeo piti kavu i dođe ađutant Drago Mikelić. Kaže mi da me predsjednik zove u apartman. ‘Pa kakav predsjednik, moram popiti kavu, tek je šest ujutro.’ I ode on i to mu i kaže. Vrati se opet i kaže da me predsjednik stvarno treba.

Odem ja gore, a Tito drži ruke iza leđa i šeće po sobi gore-dolje. Pita me: ‘Jel’ bila dobra kava?’ Opravdao sam se i rekao da uvijek ujutro pijem kavu i da nisam vjerovao da me ozbiljno traži. Onda me odvede na terasu i kaže: ‘Vidi koliko tu ima mandarina. Uzmi jednu za sebe i Metku, a jedna je za osoblje rezidencije. Ako ne uzmemo sad neku košaru, Jovanka će sve podijeliti…’.



Prošlogodišnja beogradska izložba o Titovu životnom stilu, koja je privukla mnogo posjetitelja, otkrila je kako je Tito nabavljao naočale u Parizu. Autorica izložbe Veselinka Kastratović Ristić rekla je beogradskom tisku kako je izložba dala sliku državnika koji je i pored političkih obaveza težio uživanju.

“Uvijek je bio lijepo obučen, presvlačio se nekoliko puta dnevno, ali nije bio opterećen da to budu uvijek nove stvari. Tako smo našli jedno lovačko odijelo koje je bilo ušiveno. A isto tako je znao obući smoking”.
Posjetitelji su mogli vidjeti i naočale koje je Tito nabavljao u francuskoj optičkoj kući Amor, gde su ih kupovali i drugi državnici, poput Churchilla ili Kennedyja. Znao je nabaviti nekoliko ramova, pa bi samo mijenjao stakla.
Tito je u jednom intervju rekao: “Da nisam postao ovo što jesam, sigurno bih bio glumac”.

Tito je bio strastveni pušač, što dokazuju i fotografije na kojima je uvijek s cigaretom u ruci. Brijunska zbirka izaziva veliku pažnju javnosti, ali ima nešto još čudnije, što nitko nije do kraja objasnio. Kako to da jedan čovjek, ma koliko važan političar bio, tri i pol desetljeća nakon svoje smrti izaziva takvu pažnju?

O njemu se svake godine objavi desetak knjiga – sve odreda “planu” – priredi se barem po jedna velika izložba, naši politički lideri povremeno o njemu vode velike diskusije (Tito je bio jedna od središnjih tema predsjedničkih izbora prošle godine, a Kolinda Grabar Kitarović o njemu je pričala i tijekom posjeta Njemačkoj, kad je Broza pred njemačkim predsjednikom osudila kao diktatora).


Kako je moguće da mrtav političar izaziva toliko kontroverzi? Zašto? Čemu? Odgovor na to pitanje predstavlja jednu vrstu političkog krimića i za njim bismo – paradoksalno – tek trebali početi tragati.

Tito je bio crven, ali je više volio hermelin
Hrvatski je narod oko Tita podijeljen, kao i srpski, dok Slovenci, Bošnjaci, Makedonci i Crnogorci o njemu imaju uglavnom pozitivno mišljenje.

Je li Titovo doba bilo Periklovo razdoblje, zlatna era procvata ili mračna satrapija komunizma? Je li Tito bio pozitivan ili negativan? Je li uništio ili spasio Hrvatsku, Srbiju…
Tito je, čini se, politička ličnost između Napoleona i Staljina – grandioznu modernizaciju pratili su zločini i nasilje. Prirodni razvoj društava u SFRJ prekinuo je rat 90-ih, a žestina tog reza spriječila je i normalno prevrednovanje Tita, koje se sad vraća kao psihoanalitička trauma.

S druge strane, nedvojbeno je – bez obzira na narav poretka – da je Tito bio monarh, a ne predsjednik. On je bio kraljica Elizabeta, princ Charles i Winston Chrurchill u jednomu, a za novine nema ništa zanimljivije od toga, zanemarimo li relativno značajnu činjenicu fizičke smrti.

Zavela je Mišu u „Žikinoj distaniji“, mamila uzdahe 80-ih, imala je nesreću a onda nestala. Evo kako glumica danas izgleda…

Gala Videnović koja je početkom devedesetih digla ruke od glume, u braku je sa režiserom Vladimirom Aleksićem sa kojim ima dva sina – Demijana i Pavla

Glumica Gala Videnović bila je seks-simbol ’80-ih godina kada je dobila uloge o kojima je svaka glumica sanjala!

Pored dobre glume, ona je važila za jednu od najlepših glumica svoje generacije.




Debitovala je u filmu “Moj tata na određeno vreme”, proslavila se kao Vesna u filmu Srđana Karanovića “Jagode u grlu”, a najveću popularnost je doživjela u serijalu “Žikina dinastija” kao Ruskinja Nataša, ali i kao Ester u kultnom filmu Jovana Aćina “Bal na vodi”!

Međutim, Gala se u jeku najveće popularnosti povukla. Ova zanosna umetnica 1989. godine otišla je u Malibu, udala se za reditelja Vladimira Aleksića sa kojim ima sinove Demijana i Pavla.



Inače, prije nekoliko godina glumica je doživjela saobraćajnu nezgodu kada je na pješačkom prelazu na nju naletio vozač i nanio joj povrede. Nakon tog događaja, glumica je otišla na Bali gdje je, kako je rekla u jednom intervjuu, upoznala čari hindu filozofije življenja.



Inače, dok je igrala Ester u “Balu na vodi” sa četvercem koji su vozili Nebojša Bakočević, Dragan Bjelogrlić, Goran Radaković i Srđan Žika Todorović, Gala je imala problem sa rediteljem koji ju je navodno tjerao na scene žešćeg seksa.




– Kada je trebalo da snimim ljubavne scene sa Milanom Štrljićem, koji je igrao Rileta, reditelj i ja smo se posvađali i nismo pričali deset dana. Nisam imala problem sa bilo kakvim zadatkom, ali sam, s obzirom na činjenicu da je Ester veoma mlada i da je u pitanju prvo seksualno iskustvo, smatrala da ne može da djeluje kao da je iskusna – rekla je jednom prilikom Gala koja najvjerovatnije ni dan danas nije pogledala film u cjelosti, jer kaže da budi emocije i da je tužan.



Gala danas ima 47 godina, a veliko iznenađenje bilo je njeno pojavljivanje u seriji “Andrija i Anđeka”

PRODUKCIJA BRUTALNA, GOTOVO JE... Posle vesti o Miljaninom odlasku u BOLNICU donesena SUROVA ODLUKA

Oštro!
Učesnica druge sezone rijalitija "Zadruga" Miljana Kulić, koja na imanju boravi sa majkom Marijom Kujlić, sinom Željkom i dadiljom, već izvesno vreme se žali da pati od postporođajne depresije. Temperamenta Nišlijka žalila se danima na bolove u grudima, koji su posledica napada  panike, kao i na visok pritisak, a kako ju je majka Marija ignorisala, Kulićeva je posegla za drastičnijom merom kako bi privukla pažnju. Miljana je pretila da će sebi preseći vene, zbog čega je produkcija odmah reagovala, zaustavila zadrugarku u sumanutoj radnji i poslala na psihijatriju Gornja Toponica u Nišu.

Posle vesti o kulićevoj, jedno pismo Velikog šefa je uzdrmalo zadrugare, a povod ovog puta je bila kupovina escajga i tanjira na koju su zadrugari pristali, ali su se danas ipak predomislili. Veliki šef je izašao u susret i kupio, ali pošto nisu skupili pare on ih je kaznio i na taj način nadomestio sav svoj trošak.


Juče smo pitali da li Vam treba escajg i tanjire. Iako ste malopre odbili da nam platite ono na šta ste pristali juče, mi smo primorani da vas kaznimo sa po 200 dinara od budžeta sledeće nedelje - glasilo je pismo.

Razočarani zadrugari su ustali i odmah rekli kako je to nepravda. Budžet je smanjen, ali su mnogi prihvatili odluku bez pogovora. Zorica Marković nije bila deo te većine.

Miljana Kulić
Miljana Kulić
Foto: Srbija Danas
Sledeći zadatak ću namerno da sje*em, namerno i sebe ću da sje*em, niste svesni. Kanalite nas namerno - rekla je glasno Zorica dok su ostali ignorisali odluku šefa jer 200 dinara nije mnogo.

Kako je sve izgledalo pogledajte u video-prilogu u nastavku ovog teksta.

PROGUTAĆU CELOG! Kija u samo par redova objasnila KAKVA je ona žena - opasno, opasno! (FOTO)

Ko bi rekao?
Kristina Kija Kockar privlači pažnju gde god se pojavi, a u poslednje vreme je i njen Instagram tema mnogih razgovora.

Ovaj put je objavila jedan svoj zavodljivi selfi, ali je zapravo komentar uz njega izazvao burnu reakciju:

UŽAS! Srpska pevačica umalo POGINULA - saznajemo šta se dogodilo.
(VIDEO)


- Želiš da budem tragična kulisa, tako da ti deluješ osvetljeno, da bi ljudi rekli "Vau, zar nije strašno hrabar  kad voli devojku koja je tako očigledno tužna? Misliš da ću biti mračno nebo, kako bi ti bio zvezda? Progutaću te celog - napisala je Kija i time još jednom pokazala da nije neko sa kime se treba šaliti.

Kako vama izgleda?

Ukoliko želit

ZABRANJENA LJUBAV KOJA GA JE UNIŠTILA: Toma Zdravković je pevao o mnogim ženama, a samo jednu VOLEO

Legendarni muzičar Toma Zdravković upamćen je po pesmama, ali i po brojnim ljubavima, strasti prema ženama, alkoholu i kocki. Pevač je voleo Anđelu, Slavicu, Olgicu, Danku, Nadu, ali srce mu je zauvek zarobila samo jedna.





Dok drugi ređaju imena žena koje je Toma Zdravković voleo, glumac Miša Janketić kaže da mu je pevač u trenutku slabosti priznao da je voleo samo jednu i da je ta ljubav bila zabranjena.


– Ljubav njegovog života, kojoj je posvetio sve svoje pesme, vrlo je određena osoba – kaže Janketić. – Neću da otkrijem njeno ime, da je ne kompromitujem. Njoj je posvetio ceo svoj život. Dok je pričao o njoj, često je plakao. On priča, a suze teku. I nisi mogao da ga ne voliš u tom trenutku. Ali ta zabranjena ljubav ga je uništila – otkrio je on.

Uz njegove hitove je PLAKALA cijela Jugoslavija: Pogledajte kako sada izgleda popularni pjevač (FOTO)

Zijo Rizvanbegović, poznatiji ko Zijo Valentino, bio je pjevač poznate sarajevske grupe Valentino.




Svi pamte njihove hitove: ‘Oka tvoja dva’, ‘ Volim te još’ kojim su palili i žarili bivšom Jugoslavijom.Naime Zijo i dalje nastupa i pravi koncere, a u međuvremenu je postao otac dječaka Gordana kog je dobio iz veze sa poznatom glumicom Martom Keler.

Pogledajte ga sada:

Najbolji mogući način kako da se voli žena: Meša Selimović je to ovako objasnio

Odlomak iz romana “Tvrđava” verovatno je jedan od poznatijih pasaža u istoriji naše književnosti koji govori o ljubavi između muškarca i žene.

Retko ko je umeo da napipa puls tog uzvišenog, a jednostavnog osećanja kao Meša Selimović.


“Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine.

I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije. Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.





Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu.



Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte.

Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi.


Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja. Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.”

PREMINUO JE PRE TAČNO 12 GODINA: Veliki glumac i SRPSKI STIV MEKVIN imao je tužnu sudbinu za koju NIKO NIJE ZNAO!

Igrao je i u pozorištu, nekoliko stranih ostvarenja kao što su pseudoistorijski spektakl “Marko Polo”, zapadnonemački vestern-mjuzikl “Graf Bobi na Divljem Zapadu” u kojem je glumio lokalnog šerifa Milera.

Dragomir Felba igrao je u više od 100 domaćih filmova, ali za mlađu publiku će verovatno glavna asocijacija biti deda Straja iz serije “Otvorena vrata”. Felba je tad imao skoro 75 godina i bila je to jedna od njegovih poslednjih uloga.



Za Dragomira Felbu govorilo se da nikad nije bio mlad, jer nikad nije igrao uloge klinaca. Rođen je 1921. u Skoplju, studirao je tehnički i pravni fakultet, a u 25. godini se ipak opredelio za glumu. Na filmu je debitovao tri godine kasnije, s malom ulogom u filmu “Sofka” Radoša Novakovića, a odmah zatim uskočio u glavnu ulogu koja će mu odrediti karijeru – u filmu “Barba Žvane” (1949) u režiji Vjekoslava Afrića oživeo je iskusnog, sredovečnog seljaka iz Istre, koji, služeći se raznim lukavstvima, savladava opasnosti kako bi pomogao partizanima.


Taj film ostvario je izuzetan uspeh i Felbu učinio zvezdom. U nastavku je igrao uglavnom u ratnim filmovima, od kojih se posebno se ističe uloga oca koji oplakuje sina u „Kozari“ (1962) Veljka Bulajića, za koju je nagrađen na Pulskom festivalu.

Igrao je i u pozorištu, a pojavio se i u nekoliko stranih ostvarenja kao što su pseudoistorijski spektakl “Marko Polo” iz 1965. godine ili zapadnonemački vestern-mjuzikl “Graf Bobi na Divljem Zapadu” u kojem je glumio lokalnog šerifa Milera.




Mladen Nikolić u kolumni za Mondo proglasio ga je “srpskim Stivom Mekvinom”, s jedne strane zbog fizičkog izgleda, s druge zbog stila glume – “svedeni izraz bez „ukrašavanja“, sugestivni pogledi, atipična boja glasa, seta, toplina ali i snaga, čvrstina…”



Dragomir Felba
Dragomir FelbaFOTO: PRINTSCCREEN/YOUTUBE
Poslednji put se pojavio pred kamerama u melodrami “Senke uspomena” (2000), a mnogi i nisu znali koliku bol je nosio u sebi.



Wikipedia beleži da je njegova ćerka Ivana je preminula 1999. nakon duge i teške bolesti, a njegova supruga je zbog te tragedije iste godine izvršila samoubistvo.

BATA ŽIVOJINOVIĆ I BORIS DVORNIK VISILI SU SA HOTELA I PILI VISKI: Glumac Vladan Živković otkriva kako su se s njim našalile kolege

Na svakim Filmskim susretima u Nišu može da se napiše knjiga anegdota i dogodovština velikana našeg glumišta.


U 53. izdanju glumac Vladan Živković, danas član Saveta festivala i čovek koji u karijeri ima više od 70 snimljenih filmova, prisetio se druženja s Batom Živojinovićem i Borisom Dvornikom daleke 1971. koje je moglo da se završi i tragedijom.

– To je bila jedna tada za mene stravična scena. Na festival su došli s filmom “Most” Hajrudina Šibe Krvavca ili nekim drugim, ali sve u svemu, stojimo gore na 15. spratu hotela “Ambasador”, gde je bio bar. I stojimo Boris Dvornik, Bata Živojinović, moj budući venčani kum, neuropsihijatar Zoran i ja. Bata u jednom trenutku kaže meni: “Ajde, mali, ti si najmlađi, idi donesi četiri viskija.” Uđem unutra za šank, daju mi i ja na onom, ne ajnceru nego poslužavniku, nosim četiri viskija – počinje priču Živković.






FOTO: FONET
Kad je doneo viski do mesta gde je ostavio tri prijatelja, zatiče samo kuma Zorana. Pomalo unezverenog i uplašenog.

– On, onako, začuđen, samo ćuti. Čujem ja glasove Bate i Borisa, a on stoji sam. Pitam gde su ova dvojica, on ćuti i pogleda u jednu stranu. Ali ja onda krenem prema glasovima, koji su tu negde, a nigde ljudi nema. Naravno, pijana posla. Zatičem nezaboravnu sliku. Njih dvojica su se svojim kaiševima zakačili i vise nadole. Razgovaraju i viču: “Gde je viski, gde je viski?” Malo je falilo da ispustim onaj poslužavnik jer sam se prestravio. Strašno. Viski su popili natenane i posle smo im pomogli da se vrate na tlo. Posle kažem: “Pa, Bato, šta to radiš, mogli ste da poginete”, a on će meni: “Pa nije to ništa, znaš gde smo sve mi visili i na kakvim koncima dok smo snimali ‘Most'” – odgovorio je glumac Živkoviću




FOTO: PROMO
Da bismo pojasnili, na poslednjem spratu hotela, takoreći terasi, bio je bar, ali posle simsa postoji još jedna šipka duž objekta. Za nju su se svojim kožnim kaiševima zakačili bardovi balkanskog glumišta.

Baš te 1971. na Filmskim susretima gran pri Ćele-kula dobio je Boris Dvornik, dok je Velimir Bata Živojinović poneo priznaje Car Konstantin, a Vladan Živković je dobio jednu od prvih počasti u karijeri – nagradu za debitantsku ulogu u filmu “Doručak sa đavolom”, koji je režirao Miroslav Antić.

ISTINA O NAJTUŽNIJOJ SEVDALINKI: Pesma “Moj dilbere” krije VELIKU tajnu!

Jedna od najpoznatijih narodnih pesama ovih prostora, “Moj dilbere”, u sebi sadrži osećaj patnje ljubavnice koja svog vojnika-odmetnika ispraća na put.

Jedna od najpoznatijih narodnih pesama ovih prostora, “Moj dilbere”, u sebi sadrži osećaj patnje ljubavnice koja svog vojnika-odmetnika ispraća na put… Njemu je vreme da krene dalje, a ona ostaje u plaćenom ropstvu, kroz pesmu se sećajući trenutaka provedenih sa svojim delijom. Da bismo u potpunosti razumeli ovu sevdalinku, treba navesti određene okolnosti iz vremena kada je ona nastala.

U Turskoj je tokom 18. i početkom 19. veka postojala posebna najamnička konjica, takozvane krdžalije. U toj vojsci je, pored Turaka, bilo ratnika svih balkanskih narodnosti i vera. Najmljeni za hranu i platu, ovi odvažni ratnici polagali su pravo i na pljačku. Njima su pripadali oni koji nisu marili za miran rad ni izučavanje zanata, na osnivanje porodice niti svog doma.
Ovi avanturisti – “turski hajduci” – su na svojim dobrim i bogato zakićenim konjima krstarili preko Balkanskog poluostrva, s jednog kraja na drugi, boreći se za onoga s kim bi se njihov starešina pogodio da im bolje plati.
Krdžalijama su se naročito koristili sultanovi odmetnici. Mlad i pljačkom obogaćeni vojnik avanturista, uživajući u dobrim konjima, jašući u bogatom odelu i opremljen sjajnim oružjem, živeo je lagodnim životom “od danas do sutra”. Pored svih ovih prednosti, mladi krdžalija uživao je i u lepoj pesmi, a u pijanom veselju svoju naklonost iskazivao je i prema lepim ženama. To su, kao po pravilu tog doba, bile mlade pevačice ili igračice. Njih su krdžalije uzimali za ljubavnice, da im se “nađu” u svakom njihovom privremenom boravištu.

Takvom jednom krdžaliji, kao svom dilberu (ljubavniku), predala se negde u nekom gradu balkanskom, neka igračica. On joj je postao sva ljubavna čežnja, za nju je on bio pravi gospodin, u njega se isuviše zaljubila i uzdišući patila. Nudili su se ovoj lepotici za dilbere i drugi, bogate čaršilije – “bazerdžani” (trgovci), kod kojih bi mogla da živi kao gospođa u čaršiji. Ali je ona volela samo svoga “deliju”.

Neminovno, dođe i čas rastanka. Krdžalija će, danas­-sutra, krenuti u neki drugi daleki grad. I ona bi s njim, ali ne može. Da bi mu se odužila za provedene “slatke časove”, nudi mu se da je proda kao robinju nekom bazerdžanu, a da za dobijeno zlato njen voljeni “pozlati vrat” svom doratu (konju).

To je značilo da se u konjsku grivu upletu biseri, zlatne i srebrne žice, pa da ga takvog “delija protera kroz čaršiju”, da grad na taj način sazna kakav je on junak.

A ona će, kao robinja bazerdžanova, skrivena iza rešetaka na prozoru što gleda u čaršiju, pratiti pogledima i uzdasima svog deliju, tiho mu pevušeći sledeće stihove:

“Moj dilbere, kud se krećeš?
Što i mene ne povedeš?
Povedi me u čaršiju,
Pa me prodaj bazerdžanu.
Uzmi za me oku zlata,
Pa pozlati Doru vrata.
Proteraj ga kroz čaršiju,
Da te vidim k’o deliju…”

POBEDILA JE OPAKU BOLEST: Ovako izgleda žena Radoša Bajića! (FOTO)

Glumac i reditelj Radoš Bajić “kupio” je celu Srbiju serijom “Selo gori a baba se češlja”. Veliku podršku za ovaj projekat imao je od supruge Milene.

Nije ni slutio da će njegova serija izazvati brojne reakcije i doneti pomoć i utehu mnogim porodicama čiji su se članovi suočavali sa teškom i opakom bolešu, rakom.




– Ja sam suprug žene koja je bila obolela od raka dojke a iskreno želim da ohrabrim sve majke, sestre, supruge, ćerke, bake, i da im kažem da na kraju tunela ima svetla. I Radojka je u seriji nastavila da živi, kao što je i moja supruga Milena. Dvesto osamdeset osam dana sam sa njom proveo na beogradskom Institutu za onkologiju, pomažući joj u grozničavoj i teškoj borbi. Iako sam uvek čuvao svoj privatni život kao oazu, u dogovoru sa suprugom i decom, odlučio sam da izađem pred javnost sa svojim iskustvom zarad svih onih žena kojima treba pomoć – rekao je ranije Radoš Bajić za medije.



Prema njegovim rečima, Milena mu je dala podršku i saglasnost da piše o teškoj temi.


– Smatrala je da je moja a i njena dužnost da kroz jedan tako moćan medij indirektno ispričamo priču koja treba da upozori, deluje edukativno i preventivno na našu žensku populaciju, pogotovu na selu. Jer, ko se javi na vreme, živi, ko krije bolest i ne javi se lekaru na vreme, umire – rekao je tada Radoš.

VOJINOVE REČI PARAJU SRCE: Ćetković ispričao kako su se Milena i Gaga selili: Ljubav jača od smrti

Komemoracija u Zvezdara teatru povodom smrti istaknute glumice Milene Dravić počeće u 12 časova, a njene kolege su u velikom broju došle da se oproste od nje.




Na komemoraciju su stigli Radoš Bajić, Vojin Ćetković, Gordan Kičić i Dragan Bjelogrlić, Goran Jeftović, Petar Božović, režiser Zdravko Šotra, Dragan Mićanović, Uliks Fehmiu, Seka Sablić, Tanja Bošković… Među njima je i glumica Ljiljana Dragutinović, koja je, iako bolesna pod temperaturom, sa maskom na licu, došla da se oprosti od svoje prijateljice.

Vojin Ćetković, održao je srceparajući govor gde se prisetio Milenine posvećenosti filmu, glumi i ljubavi:

– Pirot 2002. godina, gradski hotel Vrelo jutro, ugledam Milenu. Nekoliko ljudi za njom nose kese, tepih. Pitam je da popijemo kafu, dolazom za pola sata kaže mi, na recepciji se nešto događa. Milena se useljava, kupila je zavese i lampe za njen i Gagin apartman, kasnije je protrcala pored njega, kaze cekaj još pola sata, zaboravila sam Gagin donji veš, a kad sam je pitao zašto sve kupuje, rekla je jer joj je to sada i u narednih mesec dana dom, bilo bi neodgovorno prema filmu da ne spava dobro, kao u svom domu – rekao je Vojin sa setom.

“DRAGOJLO” ISPRAĆEN UZ LAVINU LJUBAVI Glumac Mirko Babić obeležio 45 godina rada i odlazak u penziju

Kraj svoje glumačke karijere, duge 45 godina, sa svojim kolegama iz teatra i prijateljima obeležio je glumac Mirko Babić.


Mirko Babić
Profesionalni glumac, koji je nakon završetka glumačke akademije u Beogradu, odbio posao u “Ateljeu 212” i “Jugoslovenskom dramskom pozorištu”, i vratio se u svoj Kragujevac, u teatar Joakim Vujić, danas Knjaževsko srpski teatar, iz njega je ispraćen lavinom ljubavi svojih najboljih prijatelja, i pesmama koje su mu pevali Aljoša Vučković i Feđa Stojanović.


Veče puno emocija, posle kratkog filma kome je prikazan deo uloga Mirka Babića, glumci, njegove kolege, su govorile o danima koje su proveli zajedno, o druženju koje se ne zaboravlja, i o događajima koji su prerasli u legende.

Mirko Babić i Radoš Bajić
Radoš Bajić je poručio svom dugogodišnjem kolegi Mirku Babiću, i svom Dragojlu, iz najgledanije srpske serije ikada, “Selo gori a baba se češlja” da o tome “koliko je zadužio srpsku kulturu, Srbiju, Šumadiju, svoj Kragujevac i teatarsku umetnost, govorili su i neka govore drugi”.

– Meni je bila čast da ti ceo vek koji je iza nas budem prijatelj i drug i da sa tobom radim. Radujem se i Boga molim da našu priču i nastavimo. Posebno sam srećan što sam bio večeras u prilici da ti sve kažem u brk, u lice, da ti kažem dragi moj koliko si dobar čovek, veliki, neponovljiv i koliko te bre volimo – rekao je Radoš Bajić.


Glumac Feđa Stojanović je rekao da možda izgleda čudno što “Mirko Babić odlazi u penziju”, ali i da su svi glumci sa te klase “već penzioneri”.

– Mirko je oduvek voleo Kragujevac. Bili smo u odličnoj klasi, i svi smo dobili pozive da radimo za velika pozorišta. A on je govorio, kada je pošao da se vrati u Kragujevac sledeće “kada ja budem igrao Kralja Lira, vi ćete još uvek da nosite tacne!”. I nosili smo jedno vreme tacne, ali niko osim Mirka sa naše klase nikada nije odigrao Kralja Lira. Osim toga, on, Aca Berček i AljošaVučković su me naučili da pijem, pa ga i po tome pamtim – rekao je Feđa Stojanović.

Mirko Babić i Feđa Stojanović
Na kraju svečanosti “Mirko Babić – to sam ja”, na vratima se pojavio Aljoša Vučković, sa harmonikašem, i zajedno sa celom salom teatra otpevao pesmu “Čini mi se dušo moja da je Srbija”, koju je napisao Đura Jakšić…


Poslovodstvo kragujevačkog teatra se posebno zahvalilo glumcu Mirku Babiću zbog strpljenja i načina na koji je u njemu radio i proveo gotovo pola veka, uz poruku da je “bila čast raditi i privilegija biti na sceni sa njim”.


Aljoša Vučković ulazi u pozorište sa muzikom
Preko četrdeset godina, Babić je bio član ansambla Knjaževsko-srpskog Teatra, u dva navrata bio je i upravnik ove ustanove, gostovao je u mnogim pozorištima širom Srbije, dobitnik je dvadesetak republičkih i međunarodnih glumačkih priznanja, ostvario je preko sto uloga u teatru, na filmu i televiziji.

Mirko Babić, Aljoša Vučković  i Radoš Bajić
Raspon njegovog glumačkog dara obuhvata sve žanrovske izraze – od tragičkog (“Kralj Lir”), preko komedija (“Laža i paralaža”, “Dr”, “Klaustrofobična komedija”), do izuzetnih psiholoških studija (“12 gnevnih ljudi”, “Noć u kafani Titanik”, “Golubnjača”)… Poseban kuriozitet njegove karijere svakako je i trideset godina i preko 1000 izvođenja monodrame “Kad su cvetale tikve” Dragoslava Mihailovića, za koju je nagrađen dvostrukom Zlatnom kolajnom na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu (nagrada i žirija i publike).

Odlazak u penziju Mirka Babića
1 / 4



Mirko Babić je najznačajniji kragujevački umetnik druge polovine dvadesetog i početka dvadesetprvog veka. Glumačko tragalaštvo i vitalnost izraza Mirka Babića, te spremnost da i dalje unapređuje i istražuje sopstvene histrionske mogućnosti i nove tehnike, uticale su na mnoge dramske umetnike širom Srbije, pomogle kvalitetnijem razvoju pozorišta u Kragujevcu.