Titova Jugoslavija – što je istina o mitu „da je prije bilo bolje nego danas“?

Jedna od laži, ali i proračunatih taktika brojnih domaćih postkomunista, jugonostalgičara, titofila i sličnih je uvjeravanje samih sebe i ljudi oko sebe “kako je prije bilo bolje”, misleći pritom na razdoblje komunističke diktature u SFR Jugoslaviji.

Bez obzira na činjenice kako se zaista živjelo “prije za vrijeme Tita”, bez obzira što je taj sustav bio neefikasan i neodrživ, te što posljedice tog sustava osjećamo i danas (velikim dijelom i našom krivicom zbog nelustracije i neefikasnog pravosuđa), taj mit dosadniji od komarca, a lažniji od Minhausenovih priča i dalje se može čuti po tramvajima, kafićima, roštiljima, druženjima, kavicama. Doduše, uglavnom od vremešnijih ljudi ili zaluđenih pojedinca ideologijom marksizma koji nisu imali prilike uživati blagodat istog.

Ovdje će ćemo navesti samo neke od činjenica iz tekstova na koje smo naišli istraživajući brojke tog fenomena „boljeg života u Jugoslaviji“,  a koje razotkrivaju te pokušaje manipulacije.


Prvo što valja istaknuti jest pokušaj da se uvede blagostanje i komunistički „raj na zemlji“ u Jugoslaviji jest velika iluzija, te činjenica da je to učinjeno na račun budućih generacija koje su platile račune goleme neefikasne privrede, oduzimanja zemljišta i privatne imovine, intervencionističke i dogovorne politike najčešće sa režimima sličnih diktatura kao što je SSSR i njegovi sateliti, afričke diktature, azijske zemlje i općenito sve zemlje koje nisu pripadale slobodnom svijetu, piše prof. Predrag Rajšić a sveučilišta Guelph u Ontariju, Kanada.

Tako je već 1980-ih došlo do potpunog sloma jugoslavenske privrede i financijskog bankrota zbog nemogućnosti vraćanja vanjskog duga koji se generirao za Titovog života. Dolazi do danas nezamislivih društvenih pojava: isključuje se struja kućanstvima, zabranjuje vožnja automobilima zbog nedostatka benzina, na policama nema šećera, ženskih uložaka, ulja, kave, crnog jeftinijeg kruha, wc papira i svega drugoga, a pred dućanima se formiraju dugački redovi u kojima djeca i starci strpljivo čekaju satima da bi roba došla u dućane. Slike koje podsjećaju na ratno stanje i točkice za kruh.

Strojevi za tiskanje novca su bili užareni od 24-satnog rada, jer se tiskaju novčanice koje već sutradan gube na vrijednosti zbog galopirajuće inflacije, a trgovački i drugi mešetari se na tome bogate. Novčanice sa devet ili deset nula postaju svakodnevna stvarnost s kojom ljudi žive, ali diktatorski režimi nikada ne priznaju bankrot i financijski slom zbog pacificiranja ljudi i održavanja tupe uravnilovke u društvu, te kontrole oživotvorenog raja na zemlji koji se raspada naočigled svih.

Jugoslavija je već nakon Titove smrti doživjela definitivni krah i privredni slom

Tako je već prijeratna generacija početkom 1980-ih doživjela financijski krah i praktični bankrot države koju su zvali socijalističkim rajem. To se dogodilo odmah nakon smrti Josipa Broza Tita koji je još za života nagomilao u svega 15-20 godina tu golemu količinu dugova koji se nisu mogli vraćati. Naime, sav  dug se generirao od 1960-ih nadalje, jer se do tada Jugoslavija nije zaduživala, a ljudi su živjeli u pravom siromaštvu i na rubu gladi. Da nije bilo pomoći Zapada i SAD-a djeca i ljudi bi doslovno umirali od gladi. Posljedica je to i oduzimanja zemlje hrvatskim seljacima i kolektivizacije po uzoru na SSSR jer je Jugoslavija bila treća zemlja na svijetu koja je oduzela zemlju ljudima nakon spomenutog SSSR-a i Mongolije. Tisuće su bježale tajno na Zapad po cijenu života jer su granice bile zatvorene i nije se moglo izaći iz velike države-logora, a strah je zbog masovnih počinjenih zločina Titovih partizana bio toliko velik da se nitko nije usudio ništa javno izreći ili prigovoriti.

Jugoslavija je 1991. godinu dočekala sa oko 20 milijardi dolara duga. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio ukupna potraživanja za 1.8 milijardi jer zemlja jednostavno nije imala sredstava za vraćanje ni kamata, a kamoli glavnice. Po trendu zaduživanja dug je od 1961-1980. godine, za vrijeme Titova života, rastao po stopi od 17,6% godišnje! Da se taj trend zaduživanja nastavio i da je Jugoslavija nije propala, danas bi taj dug, dobro protrljajte oči prije nego pročitate, iznosio nevjerojatnih 6 tisuća milijardi dolara!

gov

Ovo nam isto tako jasno govori da je rast duga koji se bilježio između 1961. i 1980. bio jednostavno neodrživ.

Ovo, naravno, ne znači da je trenutna zaduženost Hrvatske ( i bivših jugoslavenskih republika) povoljna i da su ekonomske politike tih država u dobrom stanju. To samo znači da je nerealno bilo nadati se da jugoslavenski dug može ostati na nivou od 20 milijardi dolara bez ozbiljnih strukturnih promjena i smanjenja potrošnje.

Mit o tome da su „svi imali posao“ – laž ili istina?

Veliki mit o punoj zaposlenosti u Titovoj Jugoslaviji je ujedno i velika laž. Nakon što je Tito, nakon 20 godina države-logora,  otvorio sredinom 1960-ih granice, stotine tisuća ljudi, pa čak i preko milijun ljudi odmah je pobjeglo na Zapad tražeći posao što je značajno smanjilo nezaposlenost. Ipak, ta nezaposlenost u Jugoslaviji je uvijek iznosila 9-13%, dok je 1980-ih narasla na 15-16%. Ali o tome se moralo šutjeti jer svaka priča ili prigovor je bio put za Goli otok.

No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!

Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988. iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi „Politička ekonomija Jugoslavije od 1945-1990“, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

Ali i tu se krije velika prevara, jer autorica dokazuje da je pored 268.000 nezaposlenih 1968. godine ( već je milijun radno sposobnih građana iz Jugoslavije otišlo na Zapad! ), bilo i 135.000 ljudi koji su tražili posao, ali nisu bili na registrirani na Zavodu za nezaposlene. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seljaka vodila pod zaposlene!


Sljedeći problem su bila izmišljena radna mjesta da bi se postigla veća zaposlenost, Socijalistička industrija je izmišljala radna mjesta da bi „svi bili zaposleni“. To je bilo u svim segmentima privrede, tako da su komunistički mastodonti zapošljavali tisuće ljudi koji su imali manju efikasnost rada nego što imaju slične tvornice danas. Dok se u privredi situacija danas promijenila i djeluje efikasnije i racionalnije, sličan obrazac ponašanja imamo i danas u birokraciji i državnom sektoru u općinama, agencijama, ministarstvima, zavodima, udrugama koji se može nazvati – socijalističko uhljebljivanje.

Stvari u Jugoslaviji su nepojmljive današnjim mladima – zašto?

Današnjem mladom svijetu su nepojmljive stvari koje su se događale u Jugoslaviji, pa čak i „zlatnih 80-ih“ kojih se neki sjećaju s nostalgijom.

O slobodi govora ne moramo mnogo govoriti jer se zna da je vladao zakon šutnje kroz cijeli period Jugoslavije, a najviše što si mogao je ispričati neki vic na račun Mike Špiljka i Milke Planinc, i to tek nakon Titove smrti. Za diktatorova života nije se smjela dati nikakva primjedba na njegov račun, niti na račun diktature  na čijem je čelu bio. Obrazac optužbi je bio uvijek isti i jedanko grozan – hrvatski nacionalizam, ustaštvo, fašizam, neprijatelski elementi  i slično. Jezik lažnih optužbi koji se olako rabi i danas, samo je tada značio gubitak svega i put na Goli otok ili Staru Gradišku. Orwellovski režim je sve nadzirao vrlo pažljivo, a prokazivanje i doušništvo je bilo visoko cijenjeno kao moralna kvaliteta pravog „proletera“ i „druga“. Prava moralnosti nije bila na cijeni sustava, a zadržana je kod pojedinaca i obitelji koji se nisu dali slomiti perverzijama doušničkog sustava.

No dobro, to je znano i ponavljano mnogo puta. Ono što se treba istaknuti je da su mladi po traperice, jakne, tenisice, ženske cipele, parfeme, dezodoranse, žvakače gume morali odlaziti preko granice u Trst, i to se tek moglo od sredine 70-ih. Desetljećima je Trst bio bio mitsko mjesto za mlade gdje možeš kupiti neki komad odjeće koji će na nešto sličiti.  Socijalizam je proizvodio ružnu odjeću i obuću, ružne automobile i ružne stanove, a čak i u centru Zagreba izlozi su se dekorirali automobilskim gumama, metlama, WC školjkama i kosilicama za travu. U Trstu je sve to bilo drukčije, ljepše, privlačnije i – unatoč prijetećem carinskom upitu na Sežani “Imate li što prijaviti” – mnogo jeftinije nego u Nami, Sami, Vami i sličnim “robnim kućama” u čijem je nazivu obvezatna riječ bila “magazin”.

Trst je nudio traperice i modnu obuću, fini espresso, ljubazne prodavačice, pa i auspuh ili kuplung lamelu za stojadina ili fiću, za čiju je nabavu u nas bila potrebna lutrijska sreća.

A Trst nije bio ni Rim, ni Firenca, ni Milano….samo običan Trst. Mladima jedva dočekani san da im starci daju kojih 40-50 njemačkih maraka, pa da skoče do grada koji je predstavljao Zapad.

Tako danas, ako vam tko kaže da je ovo sve „laž i propaganda“  pitajte ga sljedeće:

Čemu hiperinflacija, nestašice i šverc-komerc nevjerojatno razvijen u Jugoslaviji, ako država ima tako moćnu industriju i punu zaposlenost?

Čemu hiperinflacija, odnosno poskupljenje robe široke potrošnje, ako država navodno ima jaku industriju koja bi trebala opskrbljivati stanovništvo sa gomilom jeftinih i dostupnih materijalnih dobara?

Čemu nestašica svega i svačega, zar tu nije moćna industrija koja proizvodi gomilu toga i opskrbljuje stanovništvo?

Čemu šverc-komerc ako država ima moćnu industriju koja sve proizvodi pa nema potrebe da se šverca ništa iz Trsta, Graza ili Ancone?

Dodatak: Za kraj prikazujemo popis tvornica i kompanija koje je navodno izgradila „socijalistička Jugoslavija“, a u stvari ih je samo preuzela jer su postojale već prije dolaska komunizma i Tita na vlast. Da, tako je. Končar, INA, Pliva, Gavrilović, Podravka, Đuro Đaković, Kraš, Varteks, Karlovačka pivovara, Zagrebačka pivovara, TDR, Dukat, Franck, Jamnica, Zvijezda, Zvečevo, Maraska, Uljanik, 3. Maj, Cedevita, TVIN, Gredelj, Badel, Saponia, Zdenka, Brodosplit, Koestlin, Pik Vrbovec… sve je to stvoreno već puno prije formiranja one druge Jugoslavije od strane privatnog kapitala.




Belišće, Belišće (1884.)

Koestlin, Bjelovar (1905.)

Čakovečki mlinovi, Čakovec (1893.)

Čateks, Čakovec (1874.)

Međimurska trikotaža, Čakovec (1923.)

MTČ, Čakovec (1923.)

Vajda, Čakovec (1911.)

Belje, Darda (1911.)

Dalit, Daruvar (1905.)

Daruvarska pivovara, Daruvar (1893.)

Pamučna industrija, Duga Resa (1884.)

Dalmacija, Dugi Rat (1908.)

Đakovština, Đakovo (1921.)

DIK, Đurđenovac (1895.)

Karlovačka pivovara, Karlovac (1854.)

KIO, Karlovac (1903.)

Lola Ribar (osnovana pod imenom Tulić Mlin), Karlovac (1932.)

Cemex, Kaštela (1904.)

TOP, Kerestinec (1922.)

Podravka, Koprivnica (1934.)

Brodogradilište Kraljevica (1729.)

Mlinar, Križevci (1903.)

Cetina, Omiš (1930.)

Drava tvornica žigica, Osijek (1856.)

Kandit, Osijek (1920.)

Karolina, Osijek (1909.)

Osječka pivovara, Osijek (1856.)

Saponia, Osijek (1894.)

Tvornica šećera, Osijek (1905.)

Gavrilović, Petrinja (1690.)

IGM Ciglana, Petrinja (1920.)

Sardina, Postire (1907.)

Zvečevo, Požega (1921.)

Brionka, Pula (1942.)

Brodogradilište Uljanik, Pula (1856.)

Istra cement, Pula (1925.)

Brodogradilište 3. Maj (osnovano pod imenom Kvarnersko brodogradilište), Rijeka (1892.)

Torpedo, Rijeka (1853.)

Tvornica papira, Rijeka (1821.)

Viktor Lenac, Rijeka (1896.)

Mirna, Rovinj (1877.)

Tvornica duhana Rovinj, Rovinj (1872.)

Div tvornica vijaka, Samobor (1884.)

Segestica, Sisak (1918.)

Željezara Sisak, Sisak (1938.)

Ciglana IGM, Sladojevci (1900.)

Đuro Đaković (osnovana pod imenom Prva jugoslavenska tvornica vagona, stojeva i mostova), Slavonski Brod (1921.)

Brodosplit, Split (1931.)

TAL, Šibenik (1937.)

TEF, Šibenik (1897.)

Brodotrogir, Trogir (1922.)

Metalska industrija, Varaždin (1939.)

Mundus, Varaždin (1892.)

Varteks, Varaždin (1918.)

Jadranka, Vela Luka (1892.)

Zdenka, Veliki Zdenci (1897.)

Dilj, Vinkovci (1922.)

OPECO, Virovitica (1896.)

TVIN, Virovitica (1913.)

Pik, Vrbovec (1938.)

Borovo, Vukovar (1931.)

Maraska, Zadar (1768.)

Badel, Zagreb (1862.)

Cedevita, Zagreb (1929.)

Chromos, Zagreb (1920.)

Croatia osiguranje, Zagreb (1884.)

DTR, Zagreb (1914.)

Dukat, Zagreb (1912.)

Elka, Zagreb (1927.)

Franck, Zagreb (1892.)

Gradske pekare Klara, Zagreb (1909.)

Gredelj, Zagreb (1894.)

INA, Zagreb (1882.) *

Jadran, Zagreb (1930.)

Jamnica, Zagreb (1828.)

Katran, Zagreb (1890.)

Končar, Zagreb (1921.)

Kraš (osnovan pod nazivom Union), Zagreb (1911.)

Lipa Mill, Zagreb (1907.)

Medika, Zagreb (1922.)

Pastor, Zagreb (1930.)

Pliva, Zagreb (1921.)

Prvomajska, Zagreb (1936.)

TEŽ, Zagreb (1929.)

TOZ-Penkala, Zagreb (1937.)

Tvornica duhana, Zagreb (1817.)

Zagrebačka banka, Zagreb (1914.)

Zagrebačka pivovara, Zagreb (1892.)

Zvijezda ulje, Zagreb (1916.)

Karbon, Zaprešić (1932.)

itd…

OVO MALO DUŠE: ‘ Nekoga, ‘ko će i da mu ne kažeš ništa sve sam razumjeti?’ (VIDEO)

“Ovo malo duše” je filmska priča o sazrijevanju dječaka u zabačenom selu u Bosni poslije Drugog svjetskog rata. Obični događaji, i smiješni i tužni, prepuni su nostalgije za nečim toliko bliskim, a toliko nedostižnim.


Ovo je samo jedna od scena koja će vas navesti da stanete, razmislite, zapitate se o smislu života…

– Misliš imam li nekoga kome možeš reći sve sto ti lezi na dusi, a da ti ne kaže da si poludio? Nekoga, tko će i da mu ne kažeš ništa sve sam razumjeti?
– Takvog, je l’ imaš?
– Otkud mi bolan?

SJEĆANJE na Batu Stojkovića: Znao je da ostavi kamaru para u kafani

Bata je od 1994. godine svaki svoj rođendan proslavljao u Vrnjačkoj Banji sa svojim prijateljima, u “Cicinom sokačetu”, koji u vrijeme manifestacije „Dani Bate Stojkovića“ mijenja ime u “Batina kafana”.


– Voleo je najviše roze sa puno leda. Dešavalo se da u šanku ostavi kamaru para, za svaki slučaj, ako se zaboravi ili društvo nema da plati. Voleo je da zaviri u kuhinju i mnogo je voleo Banju. I posle toliko godina od njegovog odlaska mi Vrnjčani koji smo ga poznavali još ga neizmerno volimo – priča Stana – Cica Simić, vlasnica restorana „Cicino sokače“, mjesta gdje se mogu probati Batina jela koja mu je ona isključivo pripremala.

U kafani su se za stolom ove godine našli Mira Banjac i Caci Mihailović kao stalna postava, ali i Svetlana Bojković sa suprugom Slavkom Kruljevićem.

– Bata je bio glumac koji je na snimanjima govorio isključivo onoliko koliko je bilo potrebno. Ni reči više ili manje. Slika kada Bata pada na sceni, poslednjoj na kojoj smo igrali, nikada mi nije izašla iz glave. Zato nisam mogla ni u bolnici da ga obilazim jer nisam želela da ga vidim takvog. Želela sam da uvek u sećanju imam onog mog Danila – ispričala je Mira Banjac.

Interesantno je reći da je u hotelu “Zvezda” svake godine do Batine smrti soba 108 od 13. avgusta uvek bila slobodna za glumca i njegovu suprugu Olgu. Soba u kojoj je poznati glumac odsijedao je restilizovana i opremljena nekadašnjim namještajem koji su donirali njegovi prijatelji iz Vrnjačke Banje.

Amfiteatar u Vrnjačkoj Banji, koji je svake godine centralno mjesto učesnicima Festivala filmskog scenarija, od 2010. godine nosi naziv po jednom od najznačajnijih ličnosti srpskog glumišta Danilu – Bati Stojkoviću,prenosi Blic.


U znak sjećanja na Batu Stojkovića, u Vrnjačkom parku je posađeno i “Batino stablo”. Ove godine je druženje obilježila Mira Banjac, kojoj su proradile emocije prilikom sjećanja na Batu Stojkovića. Naime, Mira je po prvi put recitovala pjesmu “Višnja”, koju je ona napisala i koju je završila u suzama.

– Prvi put sam nekom recitovala ovu pesmu. Stabla koja su posađena u ovom parku, koja podsećaju ne samo na Batu, već i na ostale moje prijatelje glumce koji više nisu među nama, podstakla su me da recitujem „Višnju”. Pesma je nastala nakon čina jednog čoveka koji je svake subote stajao na pijaci sa otvorenim šeširom kako bi sakupio nešto novca da preživi. Pomagala sam mu uvek, a onda me jedne subote sačekao sa buketom cveća koji mi je poklonio – ispričala je kroz suze Mira Banjac, koja ove godine puni 88 godina.

ZNATE LI: Zbog čega se ljudi na starim fotografijama ne smiju?

Jedno od čestih pitanja koje ljudi postavljaju na Googleu je: Zašto se ljudi na starim fotografijama na smiju?

Zbilja, kad pogledate fotke iz davnih dana, često ćete vidjeti da su ljudi na fotografijama zauvijek ostali ozbiljni.


Ljudi u prošlosti nisu nužno bili depresivniji, tužniji ili mračniji od nas. Nisu okolo hodali i deprimirali sve oko sebe, iako su u tim vremenima itekako imali razloga za to.

Njihove ozbiljne fotografije zapravo govore nešto drugo, a to je da su imali drukčiji odnos prema vlastitim fotografijama.

Kada su se ljudi nekad fotografirali za njih je to bio važan trenutak. Fotografiranje je bilo jako rijetko i nije ga mogao svatko priuštiti. Ljudi se nisu slikali svaki dan, a neki su to napravili samo jedan put u životu.

Poziranje za kameru izgledalo je kao da poziraju za slikara, jer je otprilike toliko dugo to trajalo.

No, prave slikare koji bi crtali portrete mogli su si priuštiti samo najbogatiji, a fotografije i oni malo siromašniji. Upravo zato su ljudi dosta ozbiljno shvaćali taj veličanstveni trenutak koji si možda više nikada neće moći priuštiti.

Danas, kada svatko od nas dnevno napravi na desetke fotografija i selfieja teško je shvatiti koliko je intimno značenje svaka fotografija nekad imala za one koji su se fotografirali.

Fotografije su danas znak nekakve društvenosti, na fotografijama predstavljamo sebe kao sretne ljude. Smijemo se na bezbroj selfieja, koji su u odnosu na stare portrete zapravo samo trenutna sreća.

GLUMICA IZ ‘BOLJEG ŽIVOTA’ TOKOM SNIMANJA SERIJE KRILA VELIKU TAJNU!

Krajem osamdesetih u toku snimanja popularne serije ljubavni život Svetlane Bojković je bio buran. Dok je još formalno bila u braku sa prvim mužem Milošem Žutićem, upoznala je i zavoljela drugog muža Ljubomira Mucija Draškića.

Njen život obilježile su tri velike ljubavi od kojih je odustaja kada je nestajalo magije, a upuštala se uprkos svim društvenim normama.

Prvog supruga Miloša Žutića upoznala je dok ju je spremao za Akademiju.


– Pri kretanju u tom smjeru sve mi se događalo brže nego što je to uobičajeno. Dvije godine posle upisa na Akademiju bila sam, još kao student, po odluci Bojana Stupice, primljena za stalnog člana ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta! I te 1968. godine igrala sam u sedam premijera(!), a imala sam i osmu, ličnu: udala sam se za glumca Miloša Žutića. Potom sam, 1970, diplomirala, a vrlo brzo, krajem 1972, donela sam na svijet Katarinu, moju Kaju – rekla je ranije za “Politiku” Svetlana i objasnila da je imala problem sa trudnoćama.

-Jako sam željela da rodim, a imala sam, prije toga, probleme sa trudnoćama. Zato sam ovu trudnoću prihvatila kao dar od Boga. Bila sam vrlo srećna. Tokom ove trudnoće imala sam samo pozitivne misli. A porođaj sam doživela kao kosmički doživljaj. Jer, ne postoji ništa na ovom svijetu što može da se poredi sa trenom kad sam čula prvi plač moje Kaje…- rekla je ona.

Međutim, poslije nekoliko godina zajedničkog života sa Milošem Žutićem, Svetlana je odlučila da stavi tačku i to u vrijeme kada je snimala najpopularniju seriju “Bolji život” sa Draganom Bjelogrlićem, Lidijom Vukićević, Borisom Komnenićem i Markom Nikolićem.

Slikovni rezultat za svetlana bojkovići
Ona je upoznala drugog muškarca u kojeg se zaljubila, a zatim je započela i vezu sa njim dok je još bila u braku sa Milošem Žutićem. O tome se tada malo govorilo, ali bilo je razumjevanja sa svih strana.

– Udala sam se kad sam imala dvadeset jednu godinu, a Miloš osam više. Bili smo nedozreli za brak. I došlo je do erozije naše zajednice, ali ne i našeg ljudskog odnosa. Taj naš ljudski odnos nije izostao do kraja njegovog života, do 1993, do njegove pedeset četvrte godine, uprkos činjenici da smo oboje bili u novim brakovima. Ja sa rediteljem Ljubomirom Mucijem Draškićem, a on sa glumicom Ognjankom Ognjanović sa kojom je dobio sina Đorđa.. A i nas dvije smo bile i ostale jako bliske. Miloša je savladala najteža bolest– rekla je ona.

Da ljubav ne zna za granice, potvrdila je i sama Bojkovićeva.


– Moji brakovi su se preklopili osamdesetih godina. U zajednicu sa Mucijem ušla sam pre razvoda od Miloša. Moja i Mucijeva ljubav bila je jača od svih pravnih normi, a zvanično smo se vjenčali tek 1990. godine. Jer, i on je, iz svog prvog braka, izašao na isti način kao ja iz svog – rekla je ranije za “Politku”.

U životu je koračala uvijek uzdignute glave, pa čak i kada joj je bilo najteže. Nikada nije posustajala, a priznala je da je prolazila kroz depresije.

– Što sam starija više ništa ne može toliko da utiče na mene da izgubim prisebnost, ili da me u nekoj velikoj mjeri povredi, ali postoji jedna druga stvar, a to je depresivnost, protiv koje čovjek mora i treba da se bori. Neke stvari i dalje mogu da me povuku u depresiju i tu onda opet moram da iznalazim svoje mehanizme kako bi se odbranila i spasila. I uspjevam, prije svega zato jer sam svesna kada se desi takva situacija- rekla je za “Hello” Svetlana Bojković koja se poslije nekoliko godina vratila u Beograd i tu ostala.

Glumica Milena Dapčević, preminula je juče! Ovo su njene filmske uloge, koje ne treba propustiti!

Večna slava!

---

Udruženje dramskih umetnika Srbije obavestilo je javnost da je juče u Beogradu u 88. godini preminula glumica Milena Dapčević.

Rođena u Despotovu 1930, Milena je diplomirala na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, i ubrzo nakon diplomiranja snimila film koji će obeležiti njenu karijeru – “Anikina vremena”, u režiji Vladimira Pogačića (1954).

Ostvarila je uloge u filmovima i TV serijama: “Bakonja fra Brne”, “Nevjera”, “Gospođa ministarka”, “Dnevnik Ane Frank”, “Koštana”, “Sve će to narod pozlatiti”, “Bitka na Neretvi”, “Pop Ćira i pop Spira” … Najmlađa generacija gledalaca pamtiće je po ulozi Doktorke u filmu “Boško Buha”…
Milena Dapčević biće sahranjena u najužem krugu porodice.đ

Milena je otišla, ali je iza sebe ostavila pregršt divnih uloga koje je odigrala i filmove koji će zauvek krasiti našu kinematografiju. Ovo su naše preporuke filmova u kojima je glumila Milenom Dapčević, koje ne treba da propustite.

“Gospođa Ministarka”

“Anikina vremena”, film snimnjen po romanu Ive Andrića.

“Nevjera”

“Boško Buha”

TUGA NE JENJAVA: 40 dana od smrti Milene Dravić, a svi su zajecali kad su videli šta je donela Seka Sablić

Simbolično…
Velika srpska glumica Milena Dravić preminula je  u 79. godini. Na četrdesetodnevni pomen došao je brat Rade, kao i mnogi prijatelji i kolege, između ostalih i Jelena Đokić, Branka Petrić, Petar Benčina, Voja Brajović.


Kuma Seka Sablić, donela je korpu žutog cveća, koje simbolizuje večno prijateljstvo i spustila na Milenin grob.

Jedna od najvećih srpskih i jugoslovenskih glumica Milena Dravić sahranjena je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. U prisustvu porodice, prijatelja, kolega i poštovalaca, legendarna glumica sahranjena je kraj svog supruga glumca Dragana Nikolića.

Milena se nalazila u Kliničko-bolničkom centru Bežanijska kosa na lečenju, lekari su sve pokušali ali nije bilo spasa. Pre dve i po godine ostala je bez supruga Dragana Nikolića i od tada se borila sa bolešću. Ovog leta je boravila u Puli i na Paliću gde je promovisana monografija o njoj. Jedna je od najvećih glumica koje su Srbija i Jugoslavija imali.


Komemoracija za Milenu Dravić
Komemoracija za Milenu Dravić
Foto: Srbija Danas
Milena Dravić rođena je 5. oktobra 1940. u Beogradu. Filmska, pozorišna i televizijska glumica, slovi za najveću divu na prostoru bivše Jugoslavije.

Odigrala je dvadeset pozorišnih uloga u predstavama raznih pozorišnih produkcija od kojih su mnoge višestruko nagrađivane a neke igrane i po više od petnaest godina, i po IMDb-u 159 filmskih iI TV rola.

Četiri i po decenije bila je u braku sa glumcem Draganom Nikolićem (1971 – 2016), od 1967. do 1969. sa rediteljem Vojislavom Kokanom Rakonjcem (1935-1969) I 1960/61 u kratkotrajnoj bračnoj zajednici sa rediteljem Mladomirom Purišom Đorđevićem.

Milena Dravić
Milena Dravić
Foto: Profimedia
Na ovim prostorima jedini je dobitnik glumačke nagrade na prestižnom Kanskom festivalu, koja joj je pripala za ulogu u filmu “Poseban Tretman” Gorana Paskaljevića po scenariju Duška Kovačevića.

Dobitnik je niza najprestižnijih nagrada među kojima su “Zlatna ruža” na Festivalu u Veneciji, “Zlatna Haridba” na festival u Taormini , “Zlatni laćeno” u Avelinu, više Zlatnih I Srebrnih Arena na Pulskom festival, “Dobričin prsten”, “Pavle Vuisić”, “Statueta Joakim Vujić”, “Zlatni pečat” Jugoslovenske kinoteke, “Beogradski pobednik” i druge.

Među nagradama koje dodeljuju mediji izdvaja se priznanje “Večernjih Novosti” – “Glumica veka” (uz Miru Stupicu).